21

subota

lipanj

2014

Trifone, vrati se!

Bi jutros u Grodu pa prije trajekta seden na kafitzu u "Branimira", a stuo do mene sidu dvo didića. I ćakulaju oni nešto o nogometu i večerašnjoj utakmici. I taktike i vrućina i igroči i unda ka su naši nogometni znalci skoro sve raspravili onaj stariji didić pito:
- Ma koliko se bodova dobije za pobjedu, dva ili tri?
A ovaj drugi muči i misli po posli por sekundi rečije:
- Mi moramo pobijediti, to je jedino važno.

TRIFON IVANOV

Sjećate li se Trifona Ivanova, bivšeg bugarskog nogometnog reprezentativca?Baldricka iz Bugarske :)
Puno onih koji se sjećaju nekih prošlih svjetskih prvanstava se sjećaju i Trifona. Bio je zabavna i nezaboravna pojava. Stotine nogometaša zaboraviš, ali Trifon je bio nezaboravan. To su bila neka druga vremena, on je izgledao socijalistički. Trabant nogometaš, nije ko ovi moderni kapitalistički ulickani i ušminkani nogometaši.

.

I nogomet se promijenio od kad je on igrao. Nisam od onih što cmizdre da se je nekad igralo bolje, možda se sad i bolji i zanimljiviji nogomet igra, ali nogomet je doživio jednu drugu veliku transformaciju.
Od najvažnije sporedne stvari na svijetu, nogomet je postao najvažnija sporedna stvar u nogometu.

NAJVAŽNIJA SPOREDNA STVAR U NOGOMETU

Nažalost nogomet je postao najvažnija sporedna stvar u nogometu. Sve je postalo važnije i piva i čips i stadioni i sponzori i sponzoruše i politika i FIFA i šeici...

Ne grade se stadioni da bi se na njima noglo održati Svjetsko prvenstvo, nego se Svjetsko prvenstvo organizira da bi se mogli graditi stadioni. Utakmice se mogu igrati i na već sagrađenim stadionima, zar ne?
Ne pije se pivo uz utakmicu, nego je utakmica tu da bi se prodalo pivo.
Sve je važnije, a najvažniji je novac. Sportske stranice u novinama mi se i ne čitaju jer samo o novcu govore, koliko je tko zaradio, koliko potrošio, šeici i ruski oligarsi su glavne zvijezde nogometa, Blatter i ekipa isto, TV prava. Nogometaši su ko stoka i razni menadžeri imaju vlasničke udjele u njima. Kad mi se čita o poslovnim potezima menadžera o transferima i milijunima onda idem na stranice novima koje govore o poslovnim vijestima. Ne treba mi poslovni vjesnik i na sportskim stranicama.

NEĆU DA BUDEM ŠVABO!

A gledatelji? Njihova uloga je tu da budu "divna publika", da lijepo navijaju, da prave koreografije, pjevaju pjesmice i plaćaju ulaznice, pivo i čips. Ako pokušaju nešto reći ili utjecati na stanje u nogometu odmah ih se pretvori u rulju i stoku sitnozubanu kojoj nije mjesto na stadionu. Nogomet je od zabave za radničku klasu postao zabava za bogataše, a publika postoji tek kao fasada i koreografija na pozadini ekrana, da nešto lijepo izgleda i van terena (kako bi to bilo da nitko ne gleda i da se igra na pustopoljini). Publika mora zabavljati TV gledatelje, bogataše, biti ugodna pozadina za lajv javljanja novinara.

A tako nam je i drugdje u životu. Uloga građana se svela na to da bude "divna publika", "dvanaesti igrač". Tako je i u politici. Face igraju, zarađuju i određuju pravila, a nama je da navijamo za svoje, i da budemo dobri gledatelji. Ako se iz publike čuju kakvi glasovi onda je narod odmah pretvoren u rulju kojoj i nije mjesto među pristojnim svijetom.
I u poduzeću su radnici tek gledatelji, pasivni promatrači onoga što uprave rade i bolje im je da se pristojno ponašaju inače lete vani. I u kulturi i umjetnosti isto. Crkva isto. Mi smo tek gledatelji koji bi se trebali diviti drugima, nikad subjekt, nikad netko tko učestvuje u životu. Naša uloga je da promatramo kako drugi žive i ostvaruju svoje snove....

Zanimljivi su prosvjedi u Brazilu pa se ovi iz FIFA-e, a i mnogi drugi bune da im ljudi žele pokvariti zabavu. Ccc.... a baš cu neki, sruše im kuće, osiromaše ih popljačkaju i onda samo zbog toga kvare zabavu, a svi znamo da su FIFA i prijatelji uvijek za ljubav, mir, multikulturalnost i toleranciju.

Što tek reći od navijačkim proizvodima. Navijački gemišt, navijački čips, navijački rezani kupus... I onda neki dan u butigi vidim ja da postoji i toaletni papir "football edition". Navijački tariguz! Može li gluplje! A onda kad pogledaš malo bolje u što se nogomet pretvorio, možda taj toaletni papir i jest prava stvar za ovo u što se nogomet pretvorio.

TRIFONE, VRATI SE!

Trifon onakav kakav jest ne bi reklamirao Coca-colu ni Visu,niti bi uz sliku Trifona lakše pripremali kupus. On je lijek za komercijalizaciju nogometa. Ako on igra onda nogomet gledaš jer voliš samu igru, a ne sve one gluposti, tračeve, milijune i milijarde, jahte i reklame, pivo i sve drugo što je od nogometa napravilo najvažniju sporednu stvar u nogometu.

Da ne bi bilo zabune, nisam ja protiv toga da se zaradi, niti da se sagradi koji stadion. Meni smeta neumjerenost. To je ko s alkoholom. čaša dvije vina, mogu biti fine, ugodne, osvježavajuće. Mogu popraviti raspoloženje, uljepšati dan, ali ako po cjeli dan samo ločeš vinčinu onda ti postaneš ovisnik i vino postaje nešto što ti ne uljepšava život već ga razara. Ne nešto što piješ u trenutku opuštanja van svakodnevnih obaveza, već lokanje postaje svakodnevna i jedina obaveze, razlog zbog kojeg živiš i zbog kojeg ćeš propasti.
Umjerenost, umjerenost.... pa i u komercijalizaciji nogometa.

28

srijeda

svibanj

2014

Tonino i 40 zvončara

Eto ti ga na, u SDP-u tinjaju i bujaju i svašta nešto nezadovoljstvo i sukobi.
Nezadovoljnici se sve više čuju, a ističu se Tonino Picula i Riječani.

Nije meni Milanović super i njega ne treba braniti jer stvarno brljavi na veliko, ali kakvi su ovi što su mu se usprotivili.

Najprije pogledajmo zvončare s Kvarnera. Navukli su grube maske i stvaraju buku, ali za sada je to uglavnom sve.
A koji su to ljudi koji bi smijenili Milanovića?

Linić, riječki Kalmeta. Spominje ga se u vezi mutnih poslova, ima svakakve čudne prijatelje, npr. Šegona koji je prijatelj s Linićem, ali izgleda i s mutnim likovima koji drmaju zadarskim krajem. a ima i puno drugih sličnih priča.
Onda on prigovara da je Milanović lijen i da kasno dolazii na posao, a da on, Linić, želi raditi.
Što je radio Linić? Pa uglavnom se bavio dizanjem poreza i svađanjem, a tu je i kriminalni zakon o predstečajnoj nagodbi. Što bi on više napravio da Milanović dolazi ranije na posao? Podigao još par poreza, maltretirao male ljude i opraštao milijune bogatašima?

Tu je i Komadina radi kojeg se mijenjao zakon da postane ministar, pa se smijenio Ferdelji iz njegova ministarstva kad se usudio zucnuti, a onda je pobjegao nazad u Rijeku. I takav zvončar se sad pravi odlučnim. Zar bi takvi likovi trebali preuzeti zemlju.

Pa i svi ti riječki zvončari su se digli na naoge da obrane muljatora Linića, a ne sjećam se da su tako odlučni bili u obrani radnika Kraljevice, Dine i drugih firmi u riječkom kraju. Kako tamo napreduje industrija? Bune li se zvončari zbog toga?
Evo govore da će i rafineriju zatvoriti, ne vidim da se tu previše uzbuđuju.

Pa onda se za Linića spominje da je spasio Spačvu, a koliko je firmi potonulo? Koliko je olakšao rad firmama i pojedincima svojim maltretiranjem i svađanjem i dizanjem poreza i pogodovanjima pojedinim bogatunima?
Cmizdri da nema para, e pa da nije ona prošla vlada u kojoj je isto bio, ona Račanova, da onda nisu prodavani INA i HT možda bi bilo više para i možda bi imali više kontrole nad našom ekonomijom, a ovako profit leti vani, računi se ispostavljaju građanima, radnici se otpuštaju, industrija zaostaje i uništava se, a telekom usluge i gorivo su i dalje skupi. Za vrijeme njegove vlasti se počelo s autocestama koje su sad veliki problem, za Račana se je i zaduživalo ne veliko.

A tu možemo doći i do Picule. Onako, sad ostavlja nekako bolji dojam nego ranije, ali što on u stvari nudi i želi? Što njemu smeta? Je li samo loš rejting SDP-a ili zato što ne brblja češće s Milanovićem?
Što s nezaposlenima, poljoprivredom, znanošću, INA-om, dugom, plaćama, penzijama, zdravstvom? Što on o tome misli? Nemamo pojma. Poziva se na ostavštinu Račana, ali to ne znači ništa. Tako se i Karamarko poziva na Tuđmana.
Kad ne možeš zamisliti bolju budućnost onda barem možeš zamisliti bolju i ljepšu prošlost. Ko da za Račana nisu počinjali neko procesi koje je Sanader dalje razvijao, sva ta zaduženja, autoceste, prodaje INA-e i HTa...

Možda će i maknuti Milanovića, ali nekako mi se čini da s novima neće biti bolje. Prije da će doći do novih izbora pa će bez vlasti ostati i Milanović i zvončari.

20

utorak

svibanj

2014

Povoljna radnička klima

U našoj zemlji je potrebno ostvariti povoljnu radničku klimu jer koliko ja znam radnici su ti koji proizvode nove vrijednosti, a ne kapitalisti.
Radnicima trebaju dobre plaće, stabilnost i sigurnost, poslovi u državnom sektoru i zaštita države. Država treba mijenjati regulativu da olakša radnicima i da potakne radnike da više i bolje rade.
Potrebne su naravno i veće radničke slobode i da se ne ograničavaju prava radnicima.
Treba napraviti i zakon o strateškim radnim mjestima i poduzećima koji bio omogućio oduzimanje firme kapitalistima ako je to u interesu veće zaposlenosti, veće proizvodnje, veće konkurentnosti i ako kapitalisti koče razvoj proizvodnje i rast plaća i radnih mjesta.

Jer nije li to malo čudno, da poduzetnicima treba sigurnost i zaštita države da bi dobro poslovali i napredovali, a radnicima to isto ne treba. Ne njima treba veća nesigurnost i manja zaštita države. I to bi mi trebali željati jer kao moramo misliti na svoj osobni interes, a ne na interes kolektiva. A otkud ikome ideja da je meni u interesu da imam manje sigurnosti i manju plaću?

Pa onda se govori da su kod nas u radnika prevelike plaće da bi bilo bolje da su manje jer ovolike velike štete gospodarstvu. Ali menadžerima i poduzetnicima trebaju dobre plaće, njih treba platiti da bi dobro radili. Slaba plaća slabi menadžment.
Znači meni veće plaća škodi, ali glavonjama ne. Ko da meni ne bi bilo poticajno i korisno i motivirajuće da imam bolju plaću. Samo menadžer od veće plaće bolje radi, a radnik se ulini od plaće. Najbolje je da se ne daje plaća uopće.
A što ako su nam menadžeri lini jer imaju previsoke plaće. Možda da im se prava skresaju i smanje pljaće, to bi ih sigurno poteklo da bolje rade, ha.
Isto vridi i za političare.

Tu su i stožeri za obranu radnika od državnih jasli. Država je fuj i bljak i treba manje ljudi na državnoj cici, ali onda se u to isto misto guraju poduzetnici.
Tu je dobar primjer s čistačicama. Ne valja da država daje siguran posao i pljaću radnicama, to je štetno i uništava državu. Ali ako iste te poslove dobije privatnik pa on dobije siguran posao i prihode od države onda je to dobro. Radnicima nesigurnost i besparica, a poduzetnicima sigurnost i državne pare.
Ova politika nas i uništava.

Ovo stvara lijene, glupe i banditske poduzetnike. Zašto bi se trudili kad mogu na državnu cicu? Zašto se boriti na tržištu za profit kad im država može dati pogodnosti.
Kapital ide tamo gdje mu je najlakše i najpovojnije raditi. Pa ako mu omogućiš da se prikači na državnu cicu i dobiva sigurne i stalne prinose tada će to i raditi.
Ako privatni sektor istjeraš s državnih poslova onda će tražiti druge načine da zarade, možda čak nešto i proizvedu. Tu je dobar primjer i s bankama. dok im država osigurava dobre prihode od kamata na novce što banke posude državi zašto bi se trudili da ulažu drugdje? Ako će ih država uvijek štititi i na druge prebacivati plaćanje račna za njihove greške, zašto uopće paziti kome i kao posuđuješ i gledati dgoročno. Jeftinije je platiti političare nego drhtati na vjetrometini slobodnog tržišta. To bi prepustili radnicima.

Kapital i kapitaliste treba usmjeravati. A baš je posao države da usmjerava i kontrolira kapital i kapitaliste. Nisu važne samo slobode nego i ograničenja.
Koliko mi imamo poduzetničkih zona i terena da kapitalisti grade tvornice pa investitori ne dolaze. I tu nisu problem toliko propisi koliko druge slobode koje imaju. Zašto se mučiti s tvornicom, zašto proizvesti kad je lakše uvesti? Zašto tražiti nove načine proizvodnje i prodaje kad možeš teret prebaciti na radnike? Zašto bi banka posuđivala za proizvodne pogone kad je lakše i profitabilnije posuditi državi.

13

utorak

svibanj

2014

Ča je pusta Londra...

Ča je pusta Londra kontra Splitu, Rijeci i Osijeku.

Kako su to divni gradovi kulturnih i uljuđenih gradonačelnika koji se ne ponašaju kao lokakni šerifi. Financije uredne, troši se racionalno, pazi se da se zadovolje potrebe građana i radi u javnom interesu.Sve je javno i transparentno, nema pogodovanja i korupcije, poštuju se zakoni, a što je najvažnije javna infrastruktura fnkcionira savršeno.

I što kad u najboljima od najboljih gradova na svitu naprave apsolutno sve što se može? Što dalje?
Naravno jedino razumno je tražiti veće ovlasti tako da i na širem području pokažu svoju uspješnost, urednost, poštenje i rad za dobrobit zajednice.

Ili ne.

Ili je u nečem drugom kvaka. Pa pogledajmo kako funkcioniraju ti naši sjani gradovi. U biti pošto ideja potiče od Baldasara onda se držimo njegovog grada.
Je li grad napravio sve što može u okviru svojih ovlasti? Je su li vodovodna i kanalizacijska mreža uređene? Što je s odvozom otpada? Kako funkcoiniraju javne kulturne ustanove, recimo HNK? Je li tamo sve savršeno? Kako je sa zaposlenošću, s perstektivama građana? Je li grad napravio sve što može u okviru svojih ovlasti? EU fondovi, koliko su napravili povlačeći sredstva iz tih fondova? Kako funkcionira javni prijevoz? Zoološki vrt? Je li u vrtićima ima mjesta za svu djecu?

Posla koliko oćeš, ali briga Baldasara za to, on hoće još ovlasti, sposobnjaković naš. I naravno sve probleme koje sad nije riješio i koje ne rješava će riješiti kad dobije još ovlasti i para.
To je pokvarena sebičnost. Ima on i posla i problema i sredstava i potencijala unutar svojih ovlasti koliko god hoće, ali on želi tuđe.

To je ta pobjeda nad antifašizmom o kojoj je govorio neki dan. Problem je u drugima i s njima se treba razračunati. Probleme u svojoj klući, svome gradu, državi rješavaš tako da se obračunavaš s drugima. Drugi su krivci za tvoje probleme oni te koče. Oni drugi, Srbi, Židovi, Cigani, Purgeri, županija, crni, narandžasti.... drugi su problem i s njima se treba obračunati uzeti što je nezasluženo njihovo i uzeti za sebe što je i pravedno. Jer ti znaš a drugi su nesposobni i niša rasa ljudi, upravljača ili čega već.

I što to Baldasar želi od županije? Kakve ovlast? Županija se brine i o zdravstvu i školstvu ima ovlasti i u području poljoprivrede, prometa...
Ali njega zanima samo obala, samo građenje. Da se napravi dobar biznis.

I to tko se javlja da da zna što napraviti s obalom? Gradonačelnik Splita. Ha, a što se to divno sve radilo u Splitu s obalom od Žnjana, do Rive, pa kerumova riva, pa Marjan. Ako kome ne bi trebalo dati da upravlja obalom i parkom Marjan jest Split. Žale sa da upravljaju samo s malim dijelom obale. E pa i to im treba oduzeti.

Znači Baldasar se igra developera, briga njega za županiju i razvoj Splita grada. Ziđaj!
Je li rekao da bi preuzeli i ovlasti zdravstva, kulture, zaštite okoliše, obrazovanja. A ne bi to, to bi bio prevelik tret za njih. Samo trošak je to. To bi kočilo razvoj grada.

To je obična pljačka i banditstvo. I još neko po županijama pljuca i malim općinama. A što su veliki gradovi napravili? Kakve su oni velike gradonačeline dali. Keruma, Bandića, Đapića...
Kakvi su oni motor razvoja regije. Samo pljačkaju i osiromašuju svoje zaleđe. Motor uništavanja regije, a ne razvoja. Koliko su industrije očuvali tako da i građani Splita, Rijeke i Osijeka, ali i njihove okolice imaju posla i perspektive.

Ali općine su teret, a usporedimo proračune općina i gradova, i omjer zaposlenih u gradskim i općinskim službama u odnosu ma broj stanovnika u gradovima i općinama. Općine su treret, njima treba manje, a gradovima više. To je "tko jači taj tlači" politika, to je politika centralizacije i uništavanja svega izvan par velikih gradova, a na kraju i samih gradova.

Boli gradonačelnike briga, oni bi nešto ekskluzivno da se izgradi, a oni koji ne znaju ekskluzivno znači da je nešto isključujuće. Neka se izgradi obala ekskluzivno, isključivo za bogate goste. One koji mogu platiti. Eto kome služe gradovi i gradonačelnici. Nisu oni na usluzi građanima, oni su tu da isključe građane iz života grada i dobrobiti koje grad pruža. Oni su u službi bogataša.
A sličan njemu je i zadarski gradonačelnik, graditelj budućeg "Sv. Stefana Zadarskog".
Grad za bogataše, grad koji se prema građanima ponaša kao da su gosti.
mi ne želimo masovne građane, mi smo za kvalitetne građane. Ovu našu ljepotu zaslužuju uživati samo oni koji si to mogu platiti.

08

četvrtak

svibanj

2014

Birokratski turizam

Evo prije neki dan vijesti da se turisti u Zadru žale da im je dosadno. Naravno kukaju i naši poduzetnici u turizmu ali oni uvijek kukaju pa se na to neću ni obazirati.

Piše u Slobodnoj Dalmaciji:"Gosti su fascinirani čistoćom i urednošću grada i njegovom starošću i povijesnim naslijeđem. Nakon što obiđu gradske zidine, Forum, Pozdrav Suncu i Morske orgulje, drugoga dana, odnosno već te iste večeri – razočaranje.
Gosti nemaju gdje izići i kvalitetno potrošiti vrijeme, a i novac, jer im se u predsezoni ništa ne nudi. Gdje ćemo i što ćemo, pitaju nas, a i mi ne znamo što bismo odgovorili."


Ali osim sunca i mora i pozdrava suncu i pozdrava moru Zadar može i mora ponuditi nešto više. Zadar je i administrativno središte, tu postoji brojna administracija pa zašto i njih ne uključiti u turističku ponudu.

Turisti žele upoznati kraj u koji dolaze, vidjeti čime se ljudi bave, koje su njihove tradicije. Pa zašto ne osmislliti i neki obilazak birokratskih institucija.
Mogli bi po uzoru na vinske ceste i maslinarske ceste organizirati obilazak državnih ureda pod nazivom "Putevima birokracije".

Naša birokracija je još uvijek velikim dijelom sačuvala neke tradicionalne vrijednosti i običaje: neljubaznost, kompliciranu papirologiju, skraćeno radno vrijeme s produženim pauzama, vozanje građana od šaltera do šaltera...

To su neke od stvari koje su se na zapadu izgubile. Tamo je sve kompjuterizirano. Ova fejsbuuk generacija je otuđena, sve preko interneta riješe, sve se radi na brzinu bez ljudskog kontakata. Kad su zadnji put ljudi na zapadu donijeli kavu u bajaderu upravnom pravniku koji im sređuje papire?
Nema tamo one bliskosti i ljudskog kontakta kao kod nas. U našoj zemlji možeš čekajući u redu upoznati ljude, popričati s njima, otkriti kome je nevista tuka i kome su ukrali pamidore.
Ovo kod nas je sve laganini, mediteranski stil. Dvi ure na jednom šateru pa uru na drugom...
To je tajna dugovječnosti mediteranaca, moraš živiti sto godina ako misliš dočekati da ti se riješe papiri i dozvole.

Mogli bi zaposliti i turističke vodiče koji bi turiste vodili od ureda do ureda i objašnjavali naše autohtone i tradicionalne birokratske običaje. Tete na šalterima bi uz izdavanje građeviskih dozvola mogle prodavati maslinovo ulje i suhe smokve.

Turisti vole probati i autohtoni život domoradaca pa rado plate da mogu brati grožđe ili masline s domaćinima. Zašto ne bi onda platitli da umjesto nas dižu potvrde o nekažnjavanju, izvadke s porezne i slično. Neka lijepo umjesto nas čekaju u redu i uživaju naš životno stil.
Na ovaj način bi mogli i produžiti turističku sezonu. Recimo dođe usred ljeta turist srediti dozvolu, na šalteru mu preuzmu papire i onda mu kažu da se vrati za tri mjeseca. I tako se turist mora vratiti kad prođe sezona. Ovime ne samo da produžujemo sezonu već i štedimo na promociji jer ne moramo privlačiti nove turiste, dovoljno je da jednog te istog svako malo šaljemo da skokne do nas srediti neku dozvolicu. Sad imamo niskotarifne avioprijevoznike pa to ne bi bio problem.

Turisti bi tako i u kišne dane imali što raditi. Pada kiša? Savršeno vrijeme za gruntovnicu. A za djecu turista, "turistiće", bi u uredu župana i gradonačelnika mogli organizirati poosebne dječje igraonice gdje bi župan i gradonačelnik pričali bajke o podmorskim tunelima, europskim integracijama, hrvatskom Monte Carlu, hrvatskom prosperitetu, napretku i kako nam nikad nije bilo bolje.


Smislio sam i par prijedloga za novu krilaticu našeg turizma:

"Hrvatska, birokracija kakva je nekad bila."

Ili
"Hrvatska, raj za birokraciju."

SUNCE, MORE, BIROKRACIJA!

01

četvrtak

svibanj

2014

Kako do jeftinijih školskih knjiga

Mogu li školski udžbenici biti jeftiniji? Kolike bi cijene bile dovoljne? Koliko izdavači zarađuju na nečemu što i nije izbor nego potreba, obaveza za učenike i roditelje?

A da se proces odabira i proizvodnjei prodaje udžbenika malo izmjeni?

Umjesto da se kupuju knjige koje biraju učitalji, a za čiji izbor često darovima (da ne kažem korumpiranjem) lobiraju izdavači mogli bi naći neki bolji način.
Jer sad u cijenu knjiga idu i troškovi večera, projektora i drugih poklona koji se daju školama i učiteljima. Pa onda tu su i troškovi trgovačkih putnika, profit izdavača, marže knjižara...

RECIMO OVAKO:

Prvo se izda natječaj za udžbenike. Onda pristigle prijedloge za buduće udžbenike se da profesorima, i stručnim službana u ministarsvu obrazovanja da odaberu par najboljih prijedloga. Ako ima dosta uključenih koji glasaju za najbolje prijedloge teško da će se moći političkim ili novčanim sredstvima odabrati podobne.

Za one udžbenike koje se je odlučilo da mogu ući u školsku nastavu se s autorima potpiše ugovor o otkupu autorskih prava na određeni broj godina i tada tekst i knjiga postaju javno dobro koje se može kopirati, skidati s interneta, printati i štogod.

Zatim se ti udžbenici daju profesorima da ih pogledaju i daberu po kojima će raditi, ali ovaj put bez pritiska izdavača, ravnatelja ili koga god. Bira se isključivo ono što misle da je najbolje za nastavu, a ne udžbenike čiji izdavači daju bolje "argumente" za odabir.

Kad se to riješi znamo koji udžbenici će se tiskati. Onda idu narudžbe koje daju roditelji učenika i ide se u odabir firme koja će tiskati udžbenike. Ne mora biti jedan dobavljač, može i više. Ne mora biti najjeftiniji važna je i kvaliteta, da se može knjiga koristiti više godina.

Pošto se plaća i neki mali pdv na knjige neka se ta sredstva lijepo iskoriste za plaćanje autorskih prava na knjige tako da im se i na taj način spusti cijena.

Kad se zna koliko knjiga i kojih će se tiskati tada se ide u tiskanje. Zatim se obavi dostava po školama i to je to.
Nema viška tiskanih knjiga, nema marži knjižara i profita izdavača , ali imamo jeftine dobre udžbenike, a to je ono što je važno.

Zanima me zna li tko koliko dođe tiskanje knjiga jer cijene koje vidim, pogotovo za radne listiće i radne bilježnice mi se čine nekako prevelikim.

28

ponedjeljak

travanj

2014

Paranormalne aktivnosti - glupost je među nama

Čudne stvari oko nas, pogotovo u sferi obrazovanja.

Slušate li vi što se govori kad se govori o obrazovanju.
Najprije čujem da škole treba prilagoditi potrebama tržišta, onome što tržište traži, što poslodavcima treba.
Onda čujem da većina poslova koja će se raditi u budućnosti još ne postoji i da ne znamo što će tržište tražiti u budućnosti.
Znači školstvo se mora prilagoditi onome što treba tržištu, a mi ne znamo što će se na tržištu tražiti kad današnja djeca završe školovanje.
Prema tome školstvo treba biti organizirano tako da nema pojma za što i s kojom svrhom obrazuje djecu. Sjajno! Mislim da nam to uspjeva poprilično dobro.

A opet ako se djecu treba školovati samo za ono što tržište traži, s obzirom da na tržištu radne snage postoje značajni viškovi radnika, a zazivaju se i daljnja otpuštanja znači da tržištu ne trebaju novi radnici i da će i oni koji završe školovanje vjerojatno završiti na burzi rada. Iz toga slijedi da školujemo djecu za ništa. Da bi bili na burzi rada. I to je isto sjajno. I to nam uspijeva poprilično dobro.

Pa onda imamo i ideja s raznim odgojima. Zdravstveni, građanski. spominjao se i poduzetnički, financijski... ma svašta.
S druge strane se govori da su učenici preopterećeni da imaju previše predmeta i obaveza, da školski program treba rasteretiti.
I kako ćemo rasteretiti školsti program? Pa tako da ubacimo još tri četiti nova predmeta.

A ti predmeti moraju kao što već znate odgovarati na zahtjeve tržišta. Znači tržištu su prijeko potrebna djeca sa vještinama dobivenim iz vjeronauka, građanskog odgoja, zdravstvenog odgoja. Kad djeca nauče kako prati ruke i što je demokracija onda ćemo rasturiti Nijemce. Švicarska i Švedska će postati siromašne i nekonkurentne kad mi djecu naučimo sve o poslovanju u poduzetničkom odgoju.

Naravno, spominje se i znanost i tehničke struke koje su važne za tehnološki napredak i kompetititvnost u visokotehnološkim industrijama, a to je upravo ono što nam vjeronauk i građanski odgoj daju.

Koliko se posvećuje važnosti matematici i fizici govore i sjajni rezultati na maturi.
Vidi se da društvo ulaže novac u stvarno bitne stvari pa tako idu milijuni da se subvencionira treniranje nogometa, košarke i drugih aktivnosti vezanih uz ganjanje baluna.
Ne treba trošiti državne pare na recimo treninge iz matematike i fizike kad smo tako pametni i sve znamo.

I tako dođem do onog neugodnog osjećaja da se oko nas događaju paranormalne aktivnosti da je glupost svud oko nas.

Jer recimo kad govorim o obrazovanju, ono ne bi trebalo biti tu samo da se zadovolji potrebama tržišta. U demokraciji građani imaju ulogu i u sudjelovanju u vlasti, u biranju predstavnika koji će upravljati zemljom.
A da bi se to dobro radilo moramo imati obrazovane i dobro upućene građane koji znaju i puno više od onoga što tržište od njih išće.

Cilj je i da svi kao kolektiv budemo obrazovaniji i da tako jedni druge uzdižemo. U zemlji nepismenih i onaj koji slovka je obrazovan i iznad većine građana po znanju i mogućnosti stjecanja novih znanja. U zemlji gdje i običan radnik puno zna i ima široko obrazovanje oni koji žele biti iznad njega i žele upravljati zemljom moraju imati puno više znanja i vještina. Slovkanje nije dovoljno da te se smatra pametnim i obrazovanim.

Pa onda u društvu u kojem se ne zna koje će se poslove tražiti u budućnosti isto bi bilo dobro da se u školi dobije široko, temeljito i opće obrazovanje. Ne samo nešto usko stručno. Tako će se ljudi lakše prilagoditi promjenama na tržištu rada. Lakše je savladati neke nove vještine ako temelji i neka osnovna znanja već postoje.

A što se tiče raznih odgoja, mislim da su to uglavnom gluparije koje ne se ne utrpavaju u školski program zbog potreba djece već jer odrasli tako rješavaju neke svoje probleme i komplekse.

Ovo ne znači nikako da ne bi trebalo učiti o građanskim pravima, zdravlju i higijeni i drugome.
Zdravlje i građanska prava trebaju biti prožete kroz sve ili većinu nastavnih predmeta.
O zdravlju se može i mora učiti i kroz tjelesni odgoj, prirodu i društvo, biologiju, kemiju, zemljopis....
Isto tako o građanskim pravima. Zar se može obraditi Francuska revolucija bez da se spominju ljudska prava, građanska prava. Kako pričati o drugom svjetskom ratu, a ne spomenuti važnost borbe protiv rasizma, antisemitizma, nacionalizma... O osnvanju UN-a bez spominjanja "Opće deklaracije o pravima čovjeka". O štrajku u chikagu, 1.maju bez priče o radničkim pravima, 8+8+8...

Uostalom većina nas je i imalo ovo o čemu pišem. Učili smo o higijeni, zdravlju i državi i pravima čovjeka kroz razne predmete, a postojali su i "etika", i "politika i društvo" u zadnjim razredima srednje škole. To je bilo sasvim dovoljno. Naravno da se neke stvari mogu i bolje napraviti, ali ne treba zbog toga nove predmete i kurikulume praviti, izvoditi cirkuse u javnosti.

A ima i neka nelagoda oko svih tih zdravstvenih, građanskih, građevinskih, poduzetničkih i drugih odgoja.
Mislim da starijima trebaju puno više takvi odgoji, ja bi odraslima uveo građanski odgoj ako baš treba da ga se uvodi. Jer kad vidim ako se odrasli ljudi ponašaju....

A isto je i sa zdravstvenim i poduzetničkim odgojem. Ali ne, lakše je natovariti djeci. Mi odrasli smo glupi i lijeni i ne želimo učiti, na mladima svijet ostaje pa neka oni uče.
Pošto odrasli, oni stariji od 18 godina sudjeluju u političkim životu zemlje, što je logičnije od toga da mlađi od 18 koji ne sudjeluju u političkom životu moraju znati sve o političkom uređenju. To je još jedna paranormalna aktivnost.
Ako si stariji od 18 onda možeš biti i ignorantski idiot i ne znati ništa, možeš se kandidirati na političke funkcije bez ikakvih znanja o tome kako država funkcionira, ali djeca, vidite oni su problem.

Uz to ide priča da su djeca nasilna jer gledaju crtane filmove. Ma je, a da nije moždaproblem, jer gledaju što i kako se odrasli oko njih ponašaju. I to je isto dogoj i obrazovanje, kako se ponašamo u životu mi odrasli tako učimo mlađe kako svijet funkcionira.
Uostalom to o nasilnim mladim ljudima je isto mit.

Ali ne, bolje je ubaciti zdravstveni odgoj. Učiti kako je važno jesti voće i povrće i da treba smanjiti s unosom masti i šećera. A u stvarnosti je veći porez na voće i povrće nego na masti i šećer. To je zato jer su masti zdravije, je li? Znate kao i s alkoholom i cigaretama, na njih imamo veće poreze jer su nezdravi baš kao i voće i povrće, ali zato najmanji porez na mesti i šećer ide.
pa onda se djeca moraju više kretati, a parkove i igrališta pretvraraju u parkinge i gredilišta.

Lakše je djeci laprdati o zdravlju nego platit operaciju za blesnu djecu, za to neka roditelji sami organiziraju humanitarne akcije ako treba.

Lakše i jeftinije je pričati o građanskim pravima nego plaćati kontrolu nad problematičnim obiteljima.

To je čista obratnologija, uče djecu sve ono što sami ne rade. Ne uče da bi pomogli djeci nago da bi ih skinuli s vrata. Eto vam kurikulumi i učitelji pa sa sami snalazite. Prava su vam nabrojana u udžbeniku pa ako znate izborite se sami za njih.

Praktis vot jor prič!

24

četvrtak

travanj

2014

Razvodnjavanje navodnjavanja

Kod nas se svi problemi nekako sažimaju u par točaka i onda imamo par čarobnih rješanja koji će nas osloboditi svih naših problema i napraviti od Hrvatske zemlju blagostanja.

Jedno od tih rješenja jest i navodnjavanje poljoprivrednih površina i ja nisam protiv toga. Mislim da bi navodnjavanje moglo donijeti puno dobra i poljoprivredi i društvu sveukupno, ali mora se obaviti kako treba. Moramo vidjeti što dobivamo i po kakvoj cijeni i tko će sve to platiti, a tko izvući korist i hoće li itko uopće izvući korist.

Najprije se valja pitati je li navodnjavanje jedini problem u poljoprivredi. Čini mi se da nije. Ima tu nesigurnosti oko otkupnih cijena pa ljudi ne proizvode jer ne znaju pošto će prodati, pa onda bilo je priče i o problemima sa skladištenjem. Što sa žitom, prodati ga odmah ili platiti skladištenje u silosu pa čekati bolju cijenu.
Tu je bila i priča o hladnjačama u kojima bi se skladištile jabuke tako da ih se ne mora prodati po niskoj cijeni odmah nakon branja.
Imamo i neisplaćene poticaje i nesigurnost oko toga koliki će biti poticaji i tko ih može dobiti. i to dovodi do nesigurnosti.
pa pad otkupnih cijena mlijeka i visoke rate kredita koji su uzimali seljaci za osuvremenjivanje proizvodnje. Sve to dovelo je do pada i prestanka proizvodnje mnogih mljekara.

Onda imam i primjer koji sam vidio na televiziji gdje je napravljen sustav koji omogućuje navodnjavanje ali poljoprivrednik ga ne koristi jer mu je jeftinije proizvoditi bez navodnjavanja, a ako se dogodi suša onda mu lijepo isplate odštetu za elementarne nepogode i on je opet u plusu.

Pa onda imamo seljake koji zbog nesređenog tržišta, nezainteresiranosti velikih trgovačkih lanaca za male proizvođače, male otkupne cijene i jefinog uvoza ne mogu prodati proizvedeno, a neki i zaoravaju ono što su proizveli.

Znači ima i puno drugih stvari koje isto treba popraviti u poljoprivredi, mnoge od tih stvari ne traže ni velike projekte, ni velike novce, ni dugo vremena da se ostvare.
Ali tu nema milijadi i građevinski sektor se ne može igrati nacrtima i bagerima.

A sad idemo na samo navodnjavanje.

Navodnjavanje bi sigurno donijelo veću stabilnostu proizvodnje i veće prinose, ali bi stigli i veći troškovi. Treba paltiti pumpanje vode, sustave za navodnjavanje, vodu...

Da ne bi ispalo kao s modernizacijom mliječnih farmi. Povećala se i proizvodnja i broj krava i kvaliteta mlijeka, ali i troškovi su toliko narasli da su mnogi bakrotirali i sad na kraju imamo moderne prazne farme specijalizirane za proizvodnu ničega.
Pa onda slično je i s autocestama. Moderne, brze, uglavnom poluprazne i toliko skupe da država ne zna što bi s njima. Više štete nego koristi.

Znači treba postaviti i pitanje tko će sve to platiti, na kakav način, kako će se plaćati održavenje sustava i korištenje vode.

Vjerojatno će tamo gdje se dovede navodnjavanje rasti cijena zemlje. Može i tu biti špekulacija. Pa tko će dobiti na korištenje zemlju koju se može navodnjavati?
Da ne bi ispalo da bi svi mi financirali gradnju i održavanje sustava a onda se zemlja da jeftino stranim i domaćim investitorima koji dižu ogromne pare od uzgoja subvencionirane proizvodnje, troše na luksuz, zaposle par ljudi na minimalac i drže govore o glupim i lijenim građanima Hrvatske koji imaju ono što su i zaslužili, troše previše i žive iznad svojih mogućnosti.

Možda bi i sustav navodnjavanja dali u koncesiju, kao što se hoće i s autocestama napraviti.

Dakle, sve može ispasti super i da svima nama bude bolje. Da poljprivrednici mogu raditi, napredovati i zarađivati. Da svi građani imaju korist od njihovog rada, da imamo jeftinu domaću hranu.
Ali isto tako se to može pretvoriti u još jednu noćnu moru, trošak za nešto što ne vraća korist društvu, poligon za lupešćinu.

Mislim da je vrijema da sad dok se još nije počelo raditi postave prava pitanja tako da se jednog dana ne začudimo u što se pretvorilo još jedno obećanje boljeg života za ljude u ovoj našoj zemlji.

23

srijeda

travanj

2014

Kliring

Imamo npr. mljekara kome je država dužna za poticaje 100 000 kn, ali i on je dužan državi za doprinose i druge poreze 20 000 kn. Pa se to lijepo počisti, dugovi se prebiju i država duguje još 80 000 kn.
Ali seljak je dužan INA-i za gorivo 30 000 kn, a i INA mora uplatitii poreze i trošarine državi pa se to opet počisti. Država smanji potraživanja od INA-e za 30 000 kn pod uvjetom da INA počisti potraživanja od seljaka, a seljak smanji potraživanja za subvencije od države za 30 000 kn.
Seljaku je dužna mljekara, ali i ona ima dug prema državi, a država je još nešto ostala dužna za poticaje seljaku pa se i ti dugovi prebiju.

Slično se može napraviti primjere i s mnogim drugim privrednim subjektima, stalno netko duguje i netko ima potraživanja.
Kad bi se sve ili većina domaćih firmi, država, državne institucije i slično umrežili u sustav koji bi prebijao dugove možda bi i to pomoglo privredi. To bi bio nekakav klirinški sustav gdje bi se potraživanja i dugovi poništavali tako da se smanji potreba za novčanim transakcijama, da se automatski preko sustava rješava dospjelih obaveza i smanjivalo potraživanja.

Sada imamo problem neplaćanja, nelikvidnosti, dugih rokova naplate, a sve to podiže rizik u poslovanju. I ti rizici su ugrađeni u cijenu proizvoda. Čekanje 6 mjeseci na naplatu isporučene robe ili usluga, rizik da nećeš naplatiti isporučeno, kreditiranje za premošćivanje razdoblja od isporuke do naplate, predstečajne nagodbe koje ti lijepo otpišu potraživanja od drugih firmi bez da te se pita...

Sve to usporava privredu. Kad bi postojao tako nekakav klirinški sustav u kojem bi odmah mogao poništiti dio potraživanja i dugova trebalo bi manje novca za poslovanje. Naravno da bi dobar dio poslovanja i dalje išao kroz novčane transakcije, ovdje govorim samo za onaj dio koji bi se mogao riješiti unutar klirinškog sustava.

Firme daju popust i ako se prije plaća roba, veći je ako se plaća avansno ili nakon mjesec dana nego ako se čeka par mjeseci zar ne? Pa ako bi postojao sustav koji bi automatski nakon isporuke robe smanjio i dugove prema dobavljačima za dio vrijednosti isporučene robe onda bi imali i jeftinije poslovanje i u tom smislu.

Ako su domaće firme umrežene u sustav to znači da bi bilo lakše i jeftinije poslovati s domaćim firmama što bi pokrenulo proizvodnju i učinilo ju jeftinijom.

Zamislimo primjer:
Vlasnik tvornice namještaja gradi novi pogon za 1 mil kuna, on nađe izvođače radova, izvođač radova kupi građevinski materijal u recimo Pevecu za 500 000 kn, ali i Pevec kupuje robu od tvornice namještaja u vrijednosti od 2 mil kuna.

Zar ne bi mogli i prebiti dio dugova? Izvođač radova naplati pola milijuna kuna manje s time da Pevec ne naplati kupljeni građevinski materijal, ali zato tvornica namještaja naplati pola milijuna kuna manje za isporučeni namještaj.
Tako prebijanjem dugova treba manje gotovine za obaviti posao.
Sada vlasnik tvornice namještaja može šititi pogon s manje novčanih sredstva. Treba mu manje gotovine ili manji kredit što opet pojeftinjuje proizvodnju.

To bi onda bio nekakav klirinški sustav, i ja znam malo o tome, ali mi se čini zanimljivo. Naravno da se svaki sustav može zloupotrebljavati zato me zanima postoje li neka ozbiljna ograničenja i problemi koje bi takav sustav uzrokovao, a da vi to znate.

Mislim da bi ovako pokrenuli brže privredu, povećeli likvidnost unutar naše privrede omogućili brži protok roba i usluga. Pogotovo ako bi u njega bili ukuljučeni država i velike državne firme koje su veliki potrošači, ali i dobavljači roba i usluga.

Evo linka na definiciju kliringa koji sam našao:
http://limun.hr/main.aspx?id=10074

18

petak

travanj

2014

Originalni zadarski turistički proizvod

Rekli su da će Zadar dobiti novu i originalnu smeđu turističku signalizaciju. I stvarno je originalna. Samostan sv. Mihovila se na engleski kaže St. Mary's monastery.
to je čudo hrvatskog prevoditeljstva, još jedna atrakcija uz pozdrav suncu i morske orgulje.

Sveti Mihovil je jedini svetac koji se na engleskom zove Marija.




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se