17
utorak
prosinac
2013
U ime stipendija
Uglavnom, koliko sam vidio, studentske stipendije se izdaju onima koji su već upisali studij. Daju ih država, gradovi.općine, županije, firme, zaklade...
Ali ono što tu mene zanima jest taj uvjet da se daju onima koji su već upisali studij.
E sad, lijepo je da se daju stipendije i tako pomaže studentima i njihovim obiteljima, ali stvar je u tome da ako oni već studiraju, da si to i mogu priuštiti. Inače ne bi bili upisali studij.
Zar ne bi bilo dobro da barem dio stipendija za studiranje bude odobren učenicima srednjih škola na osnovu njihovih ocjena i uspjeha u školi.
Jer mnogi niti ne mogu sebi nikako priuštiti studiranje pa niti ne razmišljaju o studiranju ili o studiranju van mjesta prebivališta (recimo da netko iz Šibenika želi studirati u Zagrebu nešto što ne može studirati u Šibeniku).
Dakle ako imamo dobre učenike, mislim da se već u trećem i četvtom razredu srednje škole može prepoznati tko je materijal za fakultet. Bilo bi dobro da se već u to vrijeme mogu učenici javiti na natječaje za stipendiju koja bi im pokrivala sve troškove studiranja.
Naravno, dobili bi je ako uspješno završe srednju školu i upišu željeni fakultet.
Ovako bi dali sigurnost u ovim nesigurnim vremenima da će učenik moći studirati, da obiteljski uvjeti neće utjecati na mogućnost studiranja. A to bi bio i dobar motivator za još bolje učenje.
Mislim, ako netko nema nikakvih financijskih uvjeta da studira neće ni ulagati previše snage u učenje, već će se orijentirati na ono što može, pripremati se za život bez studiranja i bez karijere vidokoobrazovane osobe.
Pogotovo u siromašnijim sredinama to loše utječe na čitav razredni kolektiv, jer ako većina zna da neće dalje studirati, neće se ni truditi toliko oko učenja što onda dovodi do snižavanja kriterija znanja za cijeli razred pa tako imaju slabije znanje i oni koji si i mogu priuštiti studiranje.
Ovako bi se motiviralo mlade ljude na učenje i pokazalo da će njihov trud biti nagrađen. Ali isto tako, djelovalo bi pozitivno i na cijeli razredni kolektiv, na cijeli školski sustav.
Čuo sam ja priče da roditelji govore da što će malome škola, što će njemu engleski, glavno je da zna traktor voziti. Najprije sam pomislio pa kakvi su to roditelji, a onda shvatio da su to dobri i razumni roditelji jer kako oni ne mogu priuštiti studiranje, a država i društvo nije briga za njih, bolje je da im dijete nauči voziti traktor ma koliko pametno bilo i željelo možda studirati, jer ako zna s traktorom barem će krumpire znati saditi, a s učenjem samo sadi iluzije i neostvarive snove.
Ako mislimo da je obrazovanje ipak važno onda kao kolektiv, kao društvo moramo stvoriti uvjete da se ljudi obrazuju neovisno o imovinskom stanju njihove obitelji.
Ovo što predlažem ne bi bio dodatni trošak i udar na proračun, samo bi se unutar postojećeg sustava dovelo do male preraspodjele sredstava, a zahtjevalo bi i dugoročnije planiranje sustava stipendiranja (dugoročno planiranje? Znači ni ovo neće proći, ne želimo mi nikakvo planiranje niti ikakve dugoročne obaveze prema građanima zemlje).
komentiraj (8) * ispiši * #
15
nedjelja
prosinac
2013
U ime plina
Sjajne vijesti za sve vas!
Stiže pliiiin!!!
Wooohoooo!!!!
U planu su pet plinovoda, LNG terminal, i vađenje plina iz Jadrana.
A znate kako se kaže: "Gdje ima plina ima i milijardi"
Pa nije li to divno, ministar Vrdoljak govori da imamo milijarde kubika i milijarde dolara vrijednog plina koje ćemo izvaditi bušeći u Jadranu.
Pa Milanović ide u Azerbajđan da nam donese plin. Plin će stići iz Katara i napraviti će se LNG terminal, a terminal košta milijarde i oko njega se može napraviti industrija vrijedna milijarde.
A plin vrijedan milijarde otkriven je i u Jutarnjem listu. Evo:"Oko LNG terminala treba sagraditi galaktiku poslovnih pothvata".
Cijela galaktika! i to samo oko plina.
No, najveći dio njegovih futurističkih prijedloga zapravo stoji čvrsto nogama na zemlji i predstavlja samo nadogradnju ili proširenje tehnologija i biznisa koji već u Hrvatskoj postoje i koji se mogu svesti na zajednički nazivnik plinofikacije. Ostalo su sjajne prilike za iskorištavanje hladnoće koju stvara pretvaranje tekućeg prirodnog plina u stlačeni (CNG) ili “obični” konzumni plin u plinovitom stanju. Ta je hladnoća zapravo otpadna i suvišna - ako se pusti u more, ona će nanijeti štetu životu u podmorju, ali ako se pametno iskoristi, kao što predlaže Puhalovich, onda može oko terminala stvoriti cijelu galaktiku poslovnih pothvata, industrija, radnih mjesta i energije koja na prvi pogled kao da dolazi ni iz čega: od najbanalnijih stvari kao što je čuvanje u hladnjačama do provjere podnosi li neki raketni motor vakuum i niske temperature koje vladaju na putu od Zemlje do Mjeseca.
Kad stigne plin svega će biti i milijarde će teći. kad dobijemo plin idemo na MJESSEEEC!!!
Uz malu pomoć plina moći ćemo hladiti sve: naše meso, naše hotele, naše motore raketa s kojima ćemo ići na Mjesec. Jednom riječju kad stigne plin na Jadran moći ćemo se opustiti, uživati i "laditi jaja".
Dakle sve je super, ne moramo fasade zgrada ogrnuti u izolirajuće materijale da u njima bude toplo. Ne moramo graditi termoelektrane na ugljen, ni pećinske hidroelektrane u okolici Dubrovnika.
Sad imamo plin, plin će nas spasiti! Skoro da nam ni investitori ne trebaju jer će nam plin donijeti milijarde pa se nećemo morati gnjaviti s tim investitorima i njihovim mušicama.
Plin je novo čudo vrijedno milijarde. S plinom sve ide. Jutarnji s plinom, Gotovina s plinom, LNG s plinom, Petrokemija s plinom, plinski biznis s INA-om, Azerbajđanci s plinom, Katarci s plinom, Vrdoljak s plinom, Južni tok s plinom, krakovi plinovoda s plinom, Jadran s plinom, plodovi mora s plinom, fritaja s tartufima i plinom...
plin, plin, plin, plin....
A čini mi se da ćemo se o plinu naslušati u skoroj budućnosti.
Ja od Djeda Mraza želim da mi ovoga Božića donese donese plin! Mislim da svako dijete zaslužuje da dobije bocu plina pod borom ovoga Božića.
plin, plin, plin, plin....
Za kraj Something Completely Different: Monty Python - Spam
a o spamu i na wikipediji...
komentiraj (7) * ispiši * #
12
četvrtak
prosinac
2013
U ime financiranja vjerskih zajednica
Kako kriza i besparica grizu tako se sve češće može čuti da bi se i Crkvi moglo smanjiti ili ukinuti davanje novca iz proračuna.
A i o tome koliko Crkva dobiva svako malo neki novi podaci. Najprije se spominjalo oko 500 mil. kuna, pa onda 700, sad je prešlo milijardu. Ah te milijarde...
Pa je bilo govora i o nekom zakonu o financiranju vjerskih zajednica po kojem bi se financirale sve vjerske zajednice u našoj državi iz proračuna.
Nemam pojma što je od toga ispalo i koliko država na kraju daje novaca za vjerske zajednice u zemlji i kao je to raspoređeno.
Ako ćemo govoriti o ukidanju fianciranja Crkve i takvih ušteda u proračunu, to bi po meni teško išlo i dodatno rasplamsalo "ratove svjetonazora" ili kako god se to zove.
Ako mislimo mijenjati nešto u tom području mislim da bi bilo najbolje da se pokuša postići neki konsenzus između Vlade i vjerskih zajednica.
Pa tako da novci koji idu vjerskim zajednicama bi bili preusmjereni u socijalna davanja najsiromašnijima i najugroženijima članovima našeg društva.
Dio bi išao ugroženim obiteljima, umirovljenicima s najmanjim primanjima, davanjima za dječje doplatke, u zdravstvo za recimo palijativnu skrb.
Ovako, novci ne bi možda išli Crkvi kao organizaciji, ali bi išli onima kojima treba, a pošto su većina njih pripadnici Crkve znači da bi novci opet završili u Crkvi, jer ti ljudi čine živu Crkvu, zajednicu vjernika.
A tako bi bilo u skladu i s naukom vjere, zar ne?
Pomoglo bi se očivanju dostojanstva čovjeka, svetosti obitelji i života i svim drugim stvarima za koje se vjerske zajednice zalažu.
Mogli bi se dogovoriti da cijeli iznos ili samo dio ide u te svrhe za socijalnu pomoć (a dio i dalje ide Crkvi). Barem dok kriza traje, da se preusmjere sredstva.
Mislim, samo ukidanje financiranja vjerskih zajednica ne mora značiti da će nam biti lakše i bolje. Vlada to lako preusmjeri strateškim investitorima, golferima, bankama, i to bilo da ih direktno financira ili ih oslobobodi poreza ili im oprosti poreze. Ili možda tim novcem obnove vozni park ili zaposle par ljudi na zahtjevne zadatke fotokopiranja.
Prema tome bolje bi bilo da se ta sredstva redistribuiraju tamo gdje su nužna. Ovako bi lakše ideja prošla, ne bi izgledalo kao osveta ili obračun ideoloških neprijatelja, a i ne bi potaklo ni "ratove svjetonazora" (bar se nadam).
I na kraju, što je najvažnije, meni osobno se ova ideja sviđa. Dakle, to da se naši novci preusmjere članovima kolektiva koji su u teškom životnom položaju je moj osobni interes, učinilo bi me sretnijom i zadovoljnijom osobom. :)
komentiraj (18) * ispiši * #
11
srijeda
prosinac
2013
U ime milijardi
Milijarda je malo. To je sitnica. Ne'š mi ti, milijardu vamo, milijardu tamo.
Milijun je puno. Milijune je teško micati i prebacivati, ali nije nemoguće.
Stotinu je previše. To je nemoguća mislija. Prebacimo li stotinu, cijeli sustav se urušava, nebo će se srušiti na nas pokušamo li micati stotinu.
MILIJARDE
Gledate li i slušate kako se kod nas priča o milijardama. Nekad je to bio ogroman broj. Skoro se nije ni spominjao. Milijuni su bili veliki.
Danas, ako si biznismen ili političar ili obični građanin i ne pričaš o milijardama kao da ne živiš u stvarnom svijetu skupa s drugim ljudima.
Milijarde se miču ko ništa, pa treba milijardu za ovo, pa pola milijarde za ono, pa će se investirati par milijardti tamo, ako otkinemo par milijardi kuna od plaća i penzija pa par milijardi prebacimo u ekonomiju ili otplatu duga...
Ispod časti je pričati o nečem što je ispod milijardi.
MILIJUNI
Milijun, to je velika brojka. Teško je, ali ne i nemoguće naći i premjestiti par milijuna ili čak par stotina milijuna.
Ljudi koji pričaju o milijunima nisu baš u doticaju sa stvarnošću. Par milijuna za putne troškove, par desetaka milijuna za nove trajekte, milijuni za novi vrtić. To su veliki novci i nešto se s njima može riješiti, ali milijunima se ne rješavaju ključni problemi. Naše probleme samo milijarde rješavaju. Ljudi koji razmišljaju u milijunima su možda dobri i pametni, ali ne mogu sagledati stvarnost u njezinom pravom obliku, u milijardama.
STOTINE
A stotine? Micanje stotina, davanje par stotina kuna ili eura to je nemoguća misija. Ako pričaš o stotinama, onda kao da nemaš nikakva doticaja sa stvarnošću. Kao da živiš u nekakvom paralenlnom svemiru nesvjestan milijardi koje nam jedine donose rješenja problema.
Pa tako kad pričamo o povišici plaće od par stotina kuna ili ideji da se ukine dopunsko zdravstveno od par stotina mjesečno ili besplatni javni prijevoz kojim bi ljudi uštedjeli par stotina kuna mjesečno ili o malim farmama i mljekomatima s kojima bi ljudi za početak i s malo sredstava zaradili par stotina ili par tisuća kuna...
Sve je to dokaz na nemaš pojma o ničemu, da ne znaš u kakvim smo problemima. Jer nas muče milijarde, a ti se sa stotinama baviš.
Sto kuna povišice plaće ruši sustav. Od toga firma propada, to je nemoguća misija i nemoj na to uopće pomišljati.
Par milijuna na vozni park je velika para i to se nekako može ostvariti iako bi bilo i boljih rješenja.
Milijarda investicije, e to je nešto super. To je realna stvar koja nas vodi iz problema. Vidi se da si pravi moderan čovjek, ako si svjestan da nas samo milijarda spašava.
A možda bi mogli i od stotina početi. Jer kad se milijarde miču lakše je maknuti i nešto sa strane.
Kad govorimo o stotinama znači da pazimo i na male iznose. Da nam je stalo i do malih stvari koje mogu donijeti napredak i da ne čekamo nešto veliko, spasitelja koji će doći i izvući nas iz problema.
Kad govorimo o milijardama onda možemo ne raditi ništa, naći izgovore zašto nema milijardi i reći kako samo čekamo milijarde da se nešto pokrene.
Mi mičemo prepreke dolasku milijardi. Kako to gordo zvuči!
Kod stotina nema izgovora za nerad, za nedostatak serdstava i čekanje da netko drugi dođe i spasi nas.
Ova logika milijardi i dovodi do problema u poljoprivredi jer malo je nebitno pa se pušta da mali poljoprivrednik propada. I kod poduzeća je isto, pa mala poduzeća i obrti propadaju i guše ih država, banke i veliki trgovci i druge velike firme. I u turizmu se slično gleda. Ne kako se i s malim, jeftinim rješenjima nešto može postići, jer nama samo milijarde u golf i resorte pomažu.
Strateške investitore, nosače milijardi. Njih mi zovemo i za njih zakone radimo.
Ako osjećate da vas vlast i društvo zapostavljaju, da ih nije briga za vas, pitajte se imate li vi milijarde. Nemate?
Pa samo da znate, u državi gdje su samo milijarde važne, samo oni s milijardama su važni i vrijedni i za njih se rade pravila. Vaša stotina ne pomaže nama.
SAMO MILIJARDA HRVATA SPAŠAVA!
komentiraj (3) * ispiši * #
10
utorak
prosinac
2013
U ime Miss Izbora
U zemlji gdje ljudi nemaju novih ideja, novih programa, izbori dobivaju oni koji se više svide ljudima. Koji su im više lijepi, imaju dvoje djece i psa, vole zemlju i žele pomoći gladnima u Africi, baš kao prave missice.
Ako nitko od političara ne zna riješiti glavne probleme koji nas muče, niti ih detektirati, tada ih razlikujemo po drugim stvarima. Je li domoljub, bogoljub, homoljub ili možda istroljub.
Mi biramo ljude koji nam se više sviđaju, koji će nas možda i dalje osiromašivati, ali barem imaju gard domoljuba, ili proeuropsko lice, koji su za moral i čovjeka ili su možda za pravdu i pitaju se gdje je nestao čovjek, baš kao i mi.
Mi biramo miss izbora, da nas predstavlja u svijetu i širi ljubav i demokraciju.
A svaka missica uz to što želi pomoći gladnima u Africi, ima i neke posebnosti. Jedna voli dom, druga životinje, treća kuhati...
Pošto smo u krizi, a ove naše missice ne rade ništa da je odagnaju, mi smo ih se zasitili i tražimo nova lica. nove missice.
Nove, nepotrošene, neiskvarene, baš kao na pravom izboru za miss. Hoćemo mlado meso, bolje i novije i još neviđene cice i guzice koje žele pomoći gladnima u Africi.
(A znate zašto pričaju toliko o gladnima u Africi? Da ne bi morali pričati o gladnima u njihovoj zemlji, u njihovu susjedstvu?)
Živcira me kad ljudi inzistiraju na novim licima, nepotrošenim. Kao da je to garant ičega? Samo dobijemo novu missicu koja radi iste bezvezne gluposti.
Glupe i praznoglave budaletine.
Ali najbolje mi je tko se kandidira za nove missice. Sve neki ružni, stari, ćelavi muškarci. E neš mi ti novih lica. Prije par godina je to bio don Ivan Grubišić s pričama o moralu i čovjeku. Stari pop, pravi dašak mladosti i svježine.
A tek ovaj Nikica Gabrić, proljetni pupoljak svibanjski.
Pa je onda novo lice bio i Baldasar u Splitu. I bio je novo lice, ali iza njega u glavi skoro ništa nova. Samo se malo korigiralo izgled lica, u glavi je sve posloženo kao i prije. A to je i cilj, je li?
I naravno sva ta nova lica, nova missice otkrivaju svoje rješenje za gladne u Africi.
Otkrivaju nam da smo turistička destinacija. Baš mi je super kad se ljudi sjete nečeg novog. Npr. da bi se mogli osloniti na turizam. A kad tek čujem priče o zelenoj i plavoj Hrvatskoj poludim od sreće.
Tako je! Trebaju nam nova lica koja bi pomagala gladnima u Africi i otkrivala turizam.
Pred očima mi je onda samo jedna slika, ona slavna Otona Ivekovića "Dolazak Missica na Jadran" ili tako nekako.
A što drugo i očekivati od naših missica. Znate i sami kako se uspinje u političkoj hijerarhiji. Najprije počinješ od lokalnih izbora za miss, pa regionalni i onda nakraju nacionalni. Posao missice je da šuti i prošetava se pred očima komisije koja odlučuje koja missica je perspektivna i može napredovati. U komisiji su uglavnom ugledni gospodarstvenici, intelektualci i političari, važne javne ličnosti.
Posao missice je da šuti i odgovara samo kad je se nešto pita.
A kad je se pita mora dati ispravan odgovor o tome kao želi pomoći gladnima u Africi i kako traži čovjeka. Ili jednostavno kaže "ic o kej" ili "pipl mast trast as".
I sve je to lijepo dok te naše missice ne dođu na čelo države i moraju donositi važne i teške odluke, a sve što su do tada naučile jest sviđati se nadređenima u komisiji za izbor miss, slušati ih, prošetavari se po zabavama, šutjeti ili govoriti "ic o kej" ili nešto o gladnima u Africi.
Sad dolazi pravi problem, jer za voditi državu nije dovoljno biti miss. Sad nema komisije koja te pita pitanja na koja znaš što reći. Sad se ne moraš samo sviđati ljudima. Sad tvoje odluke imaju posljedice na sve građane zemlje. Gledaš kako se privreda urušava, a jedino što na to imaš reći jest "Ic o kej."
komentiraj (11) * ispiši * #
09
ponedjeljak
prosinac
2013
U ime Konstantina Fjodoroviča Kostanžogla
Konstantin Fjodorovič Kostanžoglo je lik iz romana "Mrtve duše" Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Kroz roman on daje kritiku ruskog društva njegova vremena.
Glavni lik je Pavel Ivanovič Čičikov koji putuje Rusijom i kupuje "mrtve duše" od ruske vlastele. "Mrtve duše" bi mu, kad ih dovoljno skupi poslužile kao osnova za dizanje kredita i brzo bogaćenje.
Naime, kmetovi su u Rusiji bili vođeni kao imovina vlastele na koju bi plaćali porez, ali i na osnovicu kojih bi mogli dizati kredite. A pošto bi od vremena kad bi kmet umro dak ga se izbriše iz knjiga koje je država vodila prošlo neko vrijeme Čičikov je kupovao te mrtve duše koje bi trebale biti zalog za kredit.
Pa i ovo je zanimljivo, ako se želiš brzo obogatiti onda ti tu više pomažu mrtve duše nego živi ljudi koji nešto proizvode.
Tako i kod nas od početka 90-ih. Lakše se obogatiti na mrtvim firmama, dizanjem kredita koisteći firme kao hipoteku, nego na firmama koje nešto proizvode. Koje su žive.
Ali lik koji mene zanima jest Konstantin Fjodorovič Kostanžoglo.
Pa ću dati par citata iz "Mrtvih duša", možda je Gogolj i danas i kod nas aktualan.
O imitiranju naprednijih zemalja, njihove, birokracije, proizvodnje, odijevanja...
Koškarjov je zabavna pojava.
Potreban je zato što se u njemu karikirano i jasnije odražavaju gluposti
pametnih ljudi. Uveli su urede i nadleštva, i direktore, i radionice, i
tvornice, i škole, i komisije, i vrag zna što sve ne. Baš kao da imaju
vlastitu državu! I kako vam se sad to sviđa, pitam ja vas. Vlastelin koji
ima obradive zemlje, a nema dovoljno seljaka da je obrađuju sagradio je
tvornicu svijeća, pozvao majstore iz Londona, postao kramar nekakav!
A drugi neki, još veća budala, sagradio tvornicu svile!
Pa i ti imaš radionice — pripomene Platonov.
Ali tko ih je osnovao? Same su se osnovale: nagomilalo se vune, ne
maš je gdje prodati, pa sam počeo tkati sukno, i to debelo sukno, obično, koje se odmah na tržnici po jeftinoj cijeni razgrabi. Riblju su krljušt,
na primjer, ribari šest godina zaredom odbacivali kod mene na obalu; pa
kud ću s njom? I tako sam počeo praviti od nje ljepilo i zaradio četrdeset
tisuća. Sve je kod mene tako počelo.
Nije li tako i kod nas, imamo i neobrađene zemlje, i prazne industrijstke pogone, ali želimo nešto novo. Nove investicije! Ono što imamo nam se ne čini dovoljno dobro, nego imitiramo druge, želimo imitirati druge u nadi da ćemo postati uspješni kao oni i ne gledamo da imamo mnogo toga što možemo iskoristiti oko sebe.
A kakv je taj lik Koškarjov, podsjeća me na nelke likove kod nas...
Strahovito neznanje! — reče na kraju pukovnik Koškarjov. — Mrak
srednjeg vijeka, a svemu tome nema pravog lijeka... Vjerujte mi da
nema! Ipak, ja bih znao sve to ispraviti; znam jedno sredstvo, sasvim
pouzdano.
Koje?
Da se svi do jednoga u Rusiji obuku kao Nijemci. Ništa više nije po-
trgovina procvjetala i nastalo bi zlatno doba u Rusiji.
E samo da smo mi Nijemci, da nas oni uzmu pod svoje, samo njih treba imitirati. Obući se kao oni i ništa više nije potrebno. Sve će odjednom procvjetati.
Pa malo o rasipanju novaca...
A tek kod nas, u našoj guberniji... Nemate pojma što sve govore
protiv mene. I ne zovu me drugačije nego škrticom i tvrdicom prvoga
reda. A za sebe imaju uvijek opravdanje. "Ja sam, naravno", veli, "sve
spiskao, ali samo zato što sam udovoljavao višim životnim potrebama.
Meni su potrebne knjige, ja moram živjeti raskošno da bih unapređivao
privredu; inače bi čovjek mogao živjeti a da ne propadne, kad bi živio
onako svinjski kao Kostanžoglo." Eto, tako govore!
Ja bih volio biti takva svinja! — reče Čičikov.
A sve to zato što ne priređujem ručkove i ne pozajmljujem im pare.
A ručkove ne priređujem zato što bi me to opterećivalo, nisam na to
navikao. Ako mi tko dođe i želi jesti ono što ja jedem, neka izvoli! Novce
ne pozajmljujem jer je pozajmljivanje novaca glupost. Slobodno dođi
ako su ti novci potrebni, pa mi potanko razloži što ćeš s mojim novcima.
Ako iz tvojih riječi razaberem da ćeš ih pametno uložiti i da će ti novci
donijeti očitu dobit, neću te odbiti niti ću čak uzeti kamate od tebe. Ali
bacati novac u vjetar neću. Neka mi na tome nitko ne zamjeri. On bi da
priredi nekakav ručak svojoj ljubavnici, ili da na neki ludi način namjesti
sebi kuću, a ja da mu za to pozajmljujem pare!...
E izgleda da su i tamo bili neki Vidoševići, Sanaderi, Štrokovi i njima slični.
Doduše gospodarstvo nam propada, ali HGK je potrošila milijune na slike, treba udovoljavati višim životnom potrebama. Sanader je isto tako radio.
A kad je Štrokov biznis sa hotelima u Dubrovniku propao i o njemu se pisalo da je doduše financijski nikako radio, ali udovoljavao je višim potrebama, fina vina, somelieri i fina hrana..
Pa onda pouka od kuda početi s poslom i što misli o onima koji stalno govore da bi čuda učinili samo da im je dati par sto tisuća eura ili kuna.
Ili bolje reći da im je dati par milijardi. Ne znaju kako od prvoga do prvoga skrpati kućni proračun, ali milijarde, s njima bi znali bez problema. milijardu vamo, milijardu namo...
To je upravo nepojmljivo! A najnepojmljivije je od svega to što je sve
skupa počelo od kopjejke.
Pa nikad i nije drugačije. Uvijek je to tako — reče Kostanžoglo. —
Tko se s tisućama rodio, tko se na tisućama odgojio, taj neće ništa steći,
taj već ima svoje prohtjeve i koješta drugo! Početi treba od početka, a
ne od sredine.
Odozdo, odozdo treba početi. Tu tek dobro upoznaš život i ljude među
kojima ćeš se morati poslije prometati. Kad iskusiš sam na svojoj koži
neke stvari, kad naučiš da svaki novčić okreneš tri puta prije nego što
ga izdaš, i kad prođeš sito i rešeto, onda se naučiš i izvještiš tako da ti
se nikakav posao neće izjaloviti i da nikad nećeš propasti. Vjerujte mi
da je tako. Od početka treba početi, a ne od sredine. Tko god mi kaže:
"Dajte mi sto tisuća pa da vidite kako ću se začas obogatiti", tomu ja ne
vjerujem, taj cilja nasumce, a ne nasigurno. Od kopjejke treba početi.
Ako je tako, onda ću se ja obogatiti jer počinjem takoreći ni od čega
reče Čičikov.
Za kraj pouka onima koji se žele brzo obogatiti:
Dopustite, veleštovani gospodine, da se ponovo vratimo na temu
prekinutog razgovora. Kad bih, recimo, ja kupio to imanje koje ste izvo
ljeli spomenuti, za koje bih se vrijeme, kako bih se brzo mogao obogatiti
toliko...
Ako se želite naglo obogatiti, nećete se nikad obogatiti — prekine
ga u riječi oporo i odlučno Kostanžoglo, i Halje neraspoložen. — Ako se
želite obogatiti ne pitajući za vrijeme, onda ćete se brzo obogatiti.
Tako, dakle — reče Cičikov.
Da — odlučno će Kostanžoglo, baš kao da se ljuti na samog Čičikova.
Treba imati ljubavi za posao; bez toga nema ništa. Treba zavoljeti
gospodarstvo, da! I vjerujte mi da to nije nimalo dosadan posao!
Citate preuzeo s:
http://www.scribd.com/doc/76225538/Mrtve-duše
Oko 134. stranice se pojavljuje Kostanžoglo.
komentiraj (0) * ispiši * #
06
petak
prosinac
2013
U ime mljekomata
Nađoh podatke da mljekomat košta 50 000 - 70 000 kn. Nisu to male pare, pogotovo za male proizvođače. A onda se mora naći mjesto gdje će ga se postaviti pa treba održavati. Sve je to rizik.
A naša proizvodnja mlijeka je sve manja. Mljekarima je cijena preniska, njih stišću mljekari i uvoz, mljekare stišću trgovački lanci, trgovačke lance stišće manja potrošnja građana, građane sve manji prihodi i sve veći porezi, a sve skupa stišću krediti banaka.
Država je trošila stotine milijuna na poticanje proizvodnje mlijeka pa opet propada.
Možda umjesto da se ulaže u štale i nabavku krava, da se pokuša s nabavkom mljekomata. Oni bi bili u vlasništvu države, ona bi ih iznajmljivalja zadrugama malih proizvođača ili pojedinačnim proizvođačima.
S lokalnom samoupravom bi se mogli dogovoriti oko postavljanja mjlekomata na prometna mjesta, na pijace, u centru grada, kod trgovina.
Ovako bi bez rizika ulaganja u mljekomate i velikih troškova, proizvođači dobili izravan pristup tržištu, potrošačima.
Mlijeko bi se prodavalo po nižoj cijeni od one u trgovini. recimo 4-4,5 kn od čega bi 0,5 kn išlo za održavanje mljekomata i dovoženje mlijeka, a ostatak ide seljku, a država uzme porez za sebe.
Ovako bi seljak dobio više po litri, novci bi se mogli isplaćivati tjedno, pa ne bi morali dugo čekati da naplate svoje prodano mlijeko.
Potaknuli bi se lokalni proizvođači jer bi jeftinije bilo dovesti mlijeko u npr. Sinj ili Zadar iz mjesta u okolici Sinja ili Zadra nego iz udaljenijih krajeva.
Država bi bila u plusu jer bi manje trošila na subvencioniranje proizvodnje mlijeka, imala veću domaću proizvodnju, manji uvoz, manje nezaposlenih i socijalnih slučajeva.
Potrošači bi dobili jeftinije, a kvalitetno domaće mlijeko. Kad postoji raznolikost ponude i ne ovisimo samo o trgovočkim lancima i njihovim uvjetima postoji i prava konkurentnost, bolja ponuda i niže cijene. Vjerujem da bi se u ovom slučaju drukčije počeli ponašati i mljekari i trgovački lanci koji su sada i za par lipa manju cijenu spremni dovesti proizvodnju mlijeka kod nas u propast.
S recimo 50 mil. kuna se nabavi 1000 mljekomata, ne trebaju svi kupovati mljeko iz njih, dovoljno je da se stvori konkurencija i trgovci će se početi drukčije ponašati.
Nije to neka prevelika investicija, a pomogla bi većini ljudi u zemlji. i proizvođačima i potrošačima.
Znam da ne bi ovo riješilo sve naše probleme u državi i poljoprivredi, ali bi moglo pomoći u rješavanju problema. Bio bi to korak naprijed.
komentiraj (10) * ispiši * #
